Hrvatska pčela 9/2016
Vedran Lesjak   
Petak, 02 Rujan 2016
Image
TEHNOLOGIJA PČELARENJA


Pčelarski radovi u rujnu


Nemanja Vlahović

Rujan je posljednji ljetni mjesec i pomalo ulazimo u jesensko razdoblje. Inače, ove su godine sva godišnja doba bila „izvan standarda”, pa ne znam što da očekujemo od jeseni, a posebice od zime. Kao što sam pisao za srpanj i kolovoz, ušli smo u razdoblje koje nije odviše bogato pčelinjim pašama, no, s druge strane, upravo se to razdoblje pokazalo još i najboljim u ovoj sezoni. Naravno, svaki je kraj specifičan za sebe.

S obzirom na zaista veliku vlagu, koja je prisutna cijelo ljeto, zatim na povoljne temperature i ponegdje obilje livadnoga i drugoga medonosnog raslinja, možemo zaključiti da su uvjeti za medenje bili idealni. A je li i medenje bilo idealno? Pa baš i nije... I, evo, opet pitamo zašto!

Većina pčelarskih kolega i kolegica imala je (i ima) pčele u dobroj kondiciji i zajednice u dobrome brojčanom stanju, koje obiluju i količinom legla i zalihama hrane koje su za ovo doba godine dobre. I sve bi to bilo u redu da su ti pčelari barem nešto našli za sebe i izvrcali kakvu-takvu količinu meda. Ove godine svaka kapljica meda zlata vrijedi i trebalo ju je moći proizvesti. Dakle, ako je viškova gdje i bilo, nisu bili znatni. S druge strane, unos peluda, pa i prinos propolisa, bili su dobri. Kako je dolazila i pojačavala se vlažnost, pojačavao se i unos peluda, pa su pčele počele slagati zalihe koje smo mogli vidjeti na okvirima, ponegdje i prvi put ove godine u tolikoj količini. Dotad je peluda bilo prilično malo... Inače, bez peluda nema ni dobre zajednice. No vratimo se kratko prinosima meda: u kontinentalnoj Hrvatskoj livadna je paša bila prosječna, s nekoliko (čak i desetak) izvrsnih dana u smislu prinosa, nadalje, lička je livada bila odlična, s tim da kolege na jugu imaju i nešto blaže vremenske uvjete, pa mogu očekivati još nešto unosa do uzimljavanja, pa se i izvrcati može više. Kod nas na kontinentu nakon livadne paše, osim bršljana i ponegdje čičoke, nema više značajnijih prinosa, stoga treba strogo voditi brigu o zalihama meda i peluda za zimovanje.




Dovoljno hrane - uspješno zimovanje



Josip Križ
Svima nam je poznato da smo ovog proljeća ostali bez glavne paše (bagrema), a ni poslije situacija nije bila baš sjajna. Nagle promjene temperature, česti pljuskovi, ekstremne vrućine… sve je to utjecalo na iznimno lošu pčelarsku sezonu, a sad je došlo vrijeme da moramo pripremiti zajednice za zimovanje. Dobro nam je znano da će jačina zajednice u rano proljeće biti istovjetna jačini u kolovozu ako sve napravimo na vrijeme, što znači da im osiguramo dovoljno pričuva hrane za zimu, da ih na vrijeme očistimo od varoe i da im osiguramo mir.

ŠTO SVAKI OZBILJAN PČELAR MORA RADITI KRAJEM KOLOVOZA I POČETKOM RUJNA?
U pčelinjim zajednicama potaknutima kasnom ljetnom i jesenskom pašom te, naravno, prihranjivanjem, matice će dosta dugo polagati jaja pa će leglo biti na šest i više okvira. Ovakvo je leglo u ovo doba rane jeseni jako korisno jer će se iz njega izleći dugoživuće zimske pčele, koje će postupno do uzimljavanja zamijeniti stare kratkoživuće pčele.

Svaki imalo ozbiljan pčelar (bez obzira na broj pčelinjih zajednica) mora provjeriti količinu i kvalitetu pričuvne hrane: ako su zalihe slabe i male, to treba što prije nadomjestiti prihranjivanjem. Prihranjivanje treba obaviti što prije kako bi zajednice još razvile dovoljno legla sa zimskim pčelama. Kad se prihrana šećernim sirupom počne na vrijeme, taj će sirup preraditi uglavnom stare pčele, čime ćemo sačuvati vitalnost mladih dugoživućih zimskih pčela jer neće biti iscrpljene, i takve ćemo mlade pčele uspješno uzimiti. Isto tako, moramo dobro prihraniti i pomoćne pčelinje zajednice (nukleuse) kako bi što bolje prezimili i dočekali proljeće u punoj snazi. Slabe zajednice, a posebice one sa starim maticama, odmah spajamo s jakima jer one zasigurno neće dočekati proljeće, a i sigurne su žrtve grabeži. Moramo i dalje provoditi borbu protiv varoe, i to isključivo kontaktnim sredstvima jer u ovo vrijeme izlazi velik broj mladih pčela, a s njima i varoa, pa je sada pravo vrijeme da varou stavimo pod kontrolu do zimskog tretmana.




EKOLOŠKO PČELARENJE


Vrcanje, prerada i čuvanje pčelinjih proizvoda



Zdenko Franić
Pčelari se tijekom cijele godine brinu o pčelama i vesele se njihovu napretku, dodaju im hranu u sezoni kada je nema u prirodi, osiguravaju vodu za piće, liječe ih od bolesti… što je tek malena naknada pčelama za njihovu marljivost i neumornost, za dane i mjesece provedene na cvjetnim poljima u borbi za svako zrnce cvjetnoga praha i svaku kapljicu slatkoga biljnog soka. Stoga je vrcanje meda za pčelare svečanost, naravno, ako su prirodni uvjeti bili naklonjeni pčelarenju pa da se ima što vrcati. No prije vrcanja pčelari, posebice oni ekološki, trebaju ispuniti niz preduvjeta i osigurati odgovarajuću infrastrukturu. Objasnimo stoga najprije administrativne uvjete koji se odnose na prostorije za vrcanje meda.

REGISTRACIJA OBJEKATA ZA PRIMARNU PROIZVODNJU PČELINJIH PROIZVODA
Prema europskoj pravnoj stečevini, koja je, naravno, prenesena i u hrvatsko zakonodavstvo, pčelari u trenutku vrcanja meda koji je namijenjen stavljanju na tržište postaju „subjekti u poslovanju s hranom”. Pravno, takav subjekt posluje u „objektu za primarnu proizvodnju pčelinjih proizvoda” te je dužan − sukladno posebnim odredbama za objekte koji podliježu nadzoru veterinarske inspekcije reguliranima u članku 5. Pravilnika o registraciji subjekata te registraciji i odobravanju objekata u poslovanju s hranom (NN br. 84/2015) − registrirati taj objekt za primarnu proizvodnju pčelinjih proizvoda. Pritom se pod „objektom za primarnu proizvodnju pčelinjih proizvoda” podrazumijeva objekt u kojem se pčelinji proizvodi podrijetlom iz vlastitog pčelinjaka sakupljaju, vrcaju, pune, pakiraju i skladište, a namijenjeni su stavljanju na tržište. Isti dokument propisuje i detaljan postupak registracije subjekata u poslovanju s hranom te postupke registracije i odobravanja objekata u poslovanju s hranom. Pripadajući formulari dostupni su na mrežnim stranicama Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane1.





APITERAPIJA



Pčelinjim proizvodima protiv kroničnog umora


Damir Gregurić
Sindrom kroničnog umora uobičajeni je termin za psihofizičko stanje organizma koje karakterizira opća slabost koja traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a pritom ne pomaže ni san ni dulji odmor. Najizraženiji su simptomi: bolovi u mišićima i zglobovima, teška mentalna i tjelesna iscrpljenost, jake glavobolje, lupanje srca, kratak dah, povišena temperatura i bolovi u trbuhu. Budući da je umor čest pratitelj mnogih bolesti, prije dijagnoze se mora isključiti mogućnost da su simptomi uzrokovani nekim drugim poremećajem zdravstvenog stanja pacijenta. Najčešći su uzročnici: stres, pad imunosti, hormonski poremećaj, pretilost, anemija, hipoglikemija, hipotenzija, alergije, virusne infekcije i neke autoimune bolesti. Ova se tegoba najčešće javlja u dobi od 20 do 45 godina, češće kod žena nego kod muškaraca, a dijagnoza je potvrđena kad pacijent dulje od šest mjeseci pati od smanjene umne i fizičke aktivnosti, tijekom dana je pospan, a noću ga muči nesanica, teško se koncentrira, slabije pamti, ravnodušan je i nema volje ni za što, postupno se izolira od društva i pada u depresiju. Ova je bolest neugodna i sa socijalnog aspekta jer se oboljele često proglašava simulantima i hipohondrima. Kako etiologija sindroma kroničnog umora nije poznata, odnos između oboljeloga i liječnika je otežan, pa se pacijent najčešće upućuje psihoterapeutu. Nažalost, nema univerzalne učinkovite metode liječenja, no uz najčešće prepisivane analgetike i antidepresive može pomoći fizioterapija (vježbe istezanja), akupresura, joga, hidroterapija i aromaterapija (primjerice kapanje nekoliko kapi ulja lavande ili ružmarina na maramicu i udisanje tog mirisa opušta i oslobađa od stresa), no najviše će pomoći nutricionistika.




ZNANOST


Etinioza prijeti širenjem po europskim pčelinjacima



Ivana Tlak-Gajger
Otkako se uzročnik etinioze − mali kornjaš košnice (Aethina tumida) – koji se smatra invazivnom vrstom kornjaša koji se s autohtonog područja, gdje ne čini velike gospodarske štete, počeo širiti na nova staništa, diljem svijeta predstavlja globalnu prijetnju pčelarstvu kao i populacijama divljih, to jest slobodno živućih pčela. Unatoč naporima oko suzbijanja i/ili kontroliranja broja odraslih jedinki i njihovih razvojnih stadija na trenutačno invadiranim područjima, mali kornjaš košnice sigurno će se proširiti i na nova zemljopisna staništa. U budućnosti se najveći negativni učinak invadiranja navedenim nametnikom i štetnikom očekuje na uzgajanim zajednicama europske medonosne pčele te na populacijama slobodno živućih pčela u toplim i vlažnim klimatskim zemljopisnim područjima. U Europi su najrizičnije mediteranske zemlje, dok se u skoroj budućnosti i na području Južne Amerike i jugoistočne Azije očekuju problemi oko sanacije i kontroliranja etinioze. Potrebno je naglasiti i činjenicu da je riječ o kornjašu koji vrlo lako mijenja i prehrambene i životne navike da bi opstao, a čime predstavlja prilagodljivu invazivnu vrstu štetnika u pčelarstvu. Pored toga, znanje o biologiji, o dijagnostičkim postupcima te o preventivnim i kontrolnim mjerama oko invadiranja navedenim kornjašem zasad je vrlo ograničeno. Posljednje se navedeno posebice odnosi na područje Europe, gdje etinioza kao potpuno nova bolest na novom zemljopisnom području predstavlja potpunu nepoznanicu u smislu predviđanja njezina širenja i obima gospodarskih šteta koje može izazvati, a s obzirom na vrlo gust smještaj pčelinjaka i nemogućnost primjene prirodnih barijera poput „prostranih pojasova bez pčelarstva”, koji su učinkoviti u nekim drugim dijelovima svijeta. Invazije različitim nametnicima u današnjem su vremenu sve učestalije zbog globalizacije transporta, ponajprije namirnica (hrane). Nametnici često imaju mogućnost „zamjene” nositelja, a ta mogućnost predstavlja veliku prijetnju za prirodno nastanjene vrste na nekom području koje nemaju sposobnost ni razvijene obrambene mehanizme kojima bi se borile protiv novih nametnika i/ili štetnika. Pritom općenito primijenjene metode obrane uglavnom nisu zadovoljavajuće te ne pružaju dovoljnu zaštitu, što novonastanjenim štetnicima omogućava uspostavljanje prirodnih invazija, a za pčelarstvo to znači velike mogućnosti za nastanak novih gospodarskih šteta.





ZANIMLJIVOSTI


Usni aparat medonosne pčele



Zlatko Puškadija, Marin Kovačić
Usni aparat pčele nalazi se pri dnu glave, a oblikovan je za srkanje i lizanje. Sastoji se: od prednjeg dijela, koji čine prednja usna (labrum) i prednje vilice (mandibulae), od stražnjeg dijela, koji čine donja usna (labuim) i donje čeljusti, to jest vilice (maxilae), te od rilca.

PREDNJI (GORNJI) DIO
Prednji (gornji) dio usta čini nepravilna prednja (gornja) usna (labrum), malena hitinska pločica u obliku pravokutnika. Nepomična je i služi kao osnova ostalim dijelovima usnog aparata.

Prednje su (gornje) vilice (mandibulae) parne, a nalaze se postrance od gornje usne. To su dvije duguljaste, jake hitinske pločice kojima je slobodan kraj građen za uzimanje tvrde hrane (peluda), a ima i neke druge funkcije, kao što su hvatanje predmeta, gradnja saća, skidanje poklopca sa stanica saća i slično. Prednje su čeljusti međusobno pomične i čine tvorbu koja podsjeća na kliješta. One nisu jednake kod svih triju članova društva. U truta su slabije razvijene. Kod radilice je prednji završni rub oštar i ravan, dok je kod matice i truta nazubljen. Stoga matica i trut mogu pri izlasku iz stanice saća prerezati naokolo njezin poklopac tako da otpadne u jednom komadu. Radilice poklopac stanice saća skidaju iz sredine, komadić po komadić. Pčele radilice ne mogu svojim čeljustima probušiti ili oštetiti kožicu voćnih plodova.




Monokultura i globalizacija naše poljoprivrede i pčelarstva


Josip Lautar
Monokulture, kao zamjena za bioraznolikost ili tradicionalnu hrvatsku poljoprivredu, pokazuju sve slabosti, odnosno prokazuju pogrešan smjer na koji nas navodi europska, odnosno svjetska moderna poljoprivredna politika. U ekološkoj su poljoprivredi segmenti međusobno povezani: šuma, voćnjak, livada i oranica ne mogu bez krava, glista, krtica i pčela; sve je međusobno tijesno povezano i tvori bioraznolikost. Što je više životnih segmenata povezano, to je zajednica vitalnija, i suprotno: pomanjkanje osnovnih segmenata uzrokuje propast bioraznolikosti i života. Dakle, druga strana prikazuje da monokultura kao podloga globalizacije dovodi poljoprivrednu ekonomiju do nerješivih problema.

Monokultura u stočarstvu − koja je počela prije dvadesetak godina − u početku je pokazivala vrlo perspektivan ekonomski razvoj. Trebalo je samo povećati štalu (za što veći broj grla), nabaviti visoko mliječne krave koje će se hraniti kupljenim koncentratima, obnoviti strojnu opremu i uspjeh je osiguran. Mnogi su seljaci uzeli hipotekarne kredite. I gle čuda: kako je mliječnost počela rasti, u ponudi je bilo sve više mlijeka, a cijena je počela padati. Kriteriji za kvalitetu mlijeka bili su sve stroži, ulazni su troškovi rasli, a cijena mlijeka padala. Umjesto visokih profita počeli su se redati gubici i propale farme − otplata je kredita stala. Mnoga su gospodarstva otišla pod hipoteku. Cijena je mlijeka pala ispod dvije kune (više od 65 posto). Od velikog broja krava brojnost se smanjila za više od 90 posto. A katastrofa u stočarstvu nije ostala samo unutar njega.




REPORTAŽA



Od elektrotehničara preko stolara do pčelara



Nedjeljko Musulin
Za Vedrana Marunicu iz Hrvaca ističu kako je ugledan pčelar. Nositelj je OPG-a s 90 LR košnica, a njegova majka ima još 40 pčelinjih zajednica registriranih na svoje ime. Iako se pčelarenjem počeo baviti prije 11 godina iz hobija, u kratkom je razdoblju prerastao u profesionalnog pčelara koji u sastavu svog OPG-a proizvodi iznimno kvalitetan med od kadulje, bagrema, vriska, drače te cvjetni med prepoznatljiv gotovo na svim prodajnim mjestima te, dakako, i na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima. Tako je Vedran Marunica na VI. Međunarodnom pčelarskom sajmu Dalmatina 2015 za bagremov med dobio Zlatnu plaketu, odnosno Diplomu zlatnog obilježja, što je dodatna potvrda kvalitete njegova proizvoda.

Inače, OPG tog zaljubljenika u prirodu i pčele, koji se od elektrotehničara preko stolara vinuo do ugledna pčelara dalmatinskog zaobalja na području Općine Hrvace, uz proizvodnju različitih sortnih medova prepoznatljiv je i po proizvodnji propolisa, matične mliječi, peluda i voska. Stručnjaci ocjenjuju kako se kvaliteta Maruničina meda te inih pčelinjih proizvoda krije baš u činjenici što se proizvode na iznimno čistim krajobrazima Lijepe Naše, kao što su pčelinjaci na prostoru Dalmacije i Like, koji su izvan dosega industrijskih i drugih onečišćenja. Riječ je zapravo o ruralnim prostorima bogatima raznovrsnom i očuvanom prirodom, odnosno samoniklim i autohtonim biljnim vrstama koje daju medu prepoznatljiv okus, boju i miris. U to su se uvjerili i mnogi potrošači koji kupuju Vedranove pčelinje proizvode, uglavnom na kućnom pragu u Hrvacama.




Švedski pčelari u turističko-studijskom posjetu Istri


Damir Gregurić
Švedska je država s devet milijuna stanovnika od kojih pčelari, najvećim dijelom kao hobisti s nekoliko košnica, njih 12.000. Za usporedbu, Hrvatska s oko četiri milijuna stanovnika ima 11.000 pčelara. Razlika u vegetaciji i klimi između Švedske i Istre golema je: dok na njihovu sjeveru vlada subarktička hladnoća, u našoj je županiji klima blaga, pa time i mnogo zahvalnija za bavljenje pčelarstvom. U Švedskoj je broj pčelara u opadanju, a razlozi leže u niskoj profitabilnosti ovog posla i sve težim uvjetima za uspješan uzgoj pčela. Profesionalaca je svega stotinjak, a kako je potražnja za medom veća od proizvodnje, Šveđani su prisiljeni med uvoziti. Jedna od zemalja iz koje ga uvoze je i Hrvatska. Usprkos škrtim prirodnim resursima za uzgoj pčela i problemima s varoozom i američkom gnjiloćom, švedski se pčelari trude učiniti sve da ova djelatnost opstane na njihovim prostorima, a jedan je od značajnijih poteza bilo osnivanje nacionalnog centra za selekciju pčela 2005. godine. Iako u Švedskoj postoji velik broj oplodnih stanica na koje pčelari nose svoje matice na oplodnju, njihovi pčelari ipak moraju uvoziti pčelinje zajednice i matice iz drugih zemalja.




    
GOSPODARSTVO



Pčelarstvo i tržište meda Europske unije




Maja Dražić
Podaci o broju pčelara i pčelinjih zajednica prikupljeni su u Glavnoj upravi za poljoprivredu i ruralni razvoj (Directorate-General for Agriculture and Rural Development − DGAGRI) Europske komisije kroz nacionalne pčelarske programe te su prikazani za trogodišnja razdoblja počevši od 2003. godine (tablica 1.). Broj pčelara i pčelinjih zajednica povećavao se u navedenom razdoblju najvećim dijelom kao posljedica proširivanja Europske unije.
Najveći broj pčelinjih zajednica na prostoru Europske unije nalazi se u državama mediteranskog područja (Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj, Italiji) te u Rumunjskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i Portugalu. Prema broju pčelinjih zajednica Hrvatska je na 12. mjestu. Međutim, prema broju pčelara na prvom je mjestu Njemačka, a za njom slijede Francuska, Poljska, Italija, Češka i Velika Britanija, dok je Hrvatska na 19. mjestu (tablica 2.).




MEDONOSNO BILJE



Sadimo medonosno bilje



Ivan Eberhart
Pčelarstvo je u Hrvatskoj u stalnom usponu. Sve je više novih, vrlo često mladih pčelara. Naša je zemlja lijepa, ali to ne znači da ne može biti još i ljepša. To može postati i, između ostaloga, sadnjom medonosnoga dekorativnog bilja. Kao nositelje ove aktivnosti ponajprije vidim Ministarstvo poljoprivrede, Hrvatske šume, gradove s komunalnim poduzećima, Hrvatski pčelarski savez kao krovnu pčelarsku ustanovu, pčelarske udruge, ali i same pčelare. Sadnju i sjetvu medonosnog bilja pčele će bogato nagraditi oprašivanjem i proizvodnjom pčelinjih proizvoda, koji su na vrhu piramide darova prirode, ono najbolje što priroda pruža.

Život pčela usko je povezan sa životom biljaka u prirodi. S bilja pčele skupljaju nektar, pelud i propolis. Međutim, ne mede sve biljke jednako. Neke luče mnogo nektara, neke malo, a neke ništa. Neke biljke daju pelud, a neke daju propolis. Sve to ovisi o mnogim čimbenicima i svake je godine drugačije. Neke se biljke zovu medonosne, a ja na njima nikad nisam vidio pčelu, dok ih je kod drugih toliko malo da nemaju nikakvu ekonomsku važnost. Mislim da za biologe ima mnogo posla da to sve razluče.

Ne cvjetaju sve biljke u isto vrijeme, što je dobro jer pčele mogu imati stalnu pašu različitog intenziteta, a što utječe na isplativost pčelarstva. Na sve ovo utječu i klimatski uvjeti (vlaga, vjetar, temperatura), zemljopisni položaj (nadmorska visina), vrijeme sjetve, obrada tla, gnojidba, navodnjavanje, klimatsko zatopljenje i još mnogo toga. Klimatskom zatopljenju pripisujemo loše pčelarske godine, što traje već duže razdoblje.





Vunenasti badelj (Carthamus lanatus L.)



Matija Bučar
Rasprostranjen je na Sredozemlju na suhim kamenitim mjestima, odnosno na sunčanim livadama i zapuštenim poljoprivrednim površinama, a u Sjevernoj je Americi udomaćena vrsta.

Vunenasti badelj (bodelj, bodež, brdelj) jednoljetnica je visoka od 20 do 100 centimetara. Stabljika mu je uspravna, paučinasto-vunenasta i razgranjena, sivkasta i bodljikava, okrugla te neugodna mirisa (jer je prekrivena žlijezdama). Listovi su kruti, donekle kožasti, izraženih mrežastih žila, rasperani ili izverugano pilasti, bodljikavih rubova. Najniži su listovi široko lancetasti, dok srednji i viši srcolikom bazom obuhvaćaju stabljiku. Cvatovi, pojedinačni na vrhovima ogranka, promjera su oko tri centimetra i sastavljeni od zlatnožutih cjevastih cvjetova koji nose krunice (papus) sastavljene od trepljastih ljuščica. Cvatovi su okruženi zvjezdasto raširenim uskim i bodljastim zelenim ovojnim listovima koji su dugi kao i cvjetne glavice. Plod je roška duga oko pet milimetara s ljuskastim, dvostruko dužim papusom.