Hrvatska pčela 9/2017
Vedran Lesjak   
Srijeda, 30 Kolovoz 2017
TEHNOLOGIJA PČELARENJA


Radovi na pčelinjaku u rujnu



Dražen Špančić
Eto, nakon kraće stanke i nešto ljetnog odmora, vratili smo se pisanju o pčelama. Iskreno se nadam da smo svi napunili baterije i zaboravili na još jednu, slobodno mogu napisati: lošu pčelarsku godinu. Malo je koja grana pčelarstva uspješna ako nema paše, a paša je u većini krajeva izostala. Nektar (med) pčelinja je hrana i ako je u prirodi nema ili je svedena na minimum, sve su radnje nepotpune i remete dobru pčelarsku sezonu.
Sad smo u rujnu i ako nam je kolovoz bio donekle vlažan, tada se u rujnu još može očekivati ponešto pčelinje paše, i to uglavnom od djetelina, vodopija ili od vrijeska u primorskim krajevima. Ne smijemo zaboraviti da se i u ovome mjesecu može pojaviti medljika, koja može naštetiti nespremnim zajednicama svojom lošom zimnicom. Zato pčelari trebaju provjeriti kvalitetu zimnice kod svojih zajednica i po potrebi medljiku razblažiti šećernim sirupom ili cvjetnim medom iz pričuve.




Sublimator oksalne kiseline


Ćamil Kostreba
Sublimacija oksalne kiseline za sprečavanje varooze nije ništa novo. Danas pčelari upotrebljavaju različite izvedbe subilmatora. Budući da nisam bio zadovoljan njima, osmislio sam svoj. Doradio sam sublimator prema svojim zahtjevima, a koliko sam ga uspio poboljšati, vi ćete ocijeniti.
Većini je pčelara poznato što je sublimacija, to jest znaju da je to izravan prijelaz oksalne kiseline iz čvrstoga u plinovito stanje pri temperaturi od 157 do 188 Celzijevih stupnjeva. Ako je temperatura ispod ili iznad navedenih vrijednosti, nije riječ o sublimaciji. Naime, ako je temperatura niža od navedene, tvar prelazi u  tekuće stanje, a ako je viša, prelazi u mravlju kiselinu i ugljikov dioksid, što također iz više razloga nije dopustivo.




Je li problem varooze ipak riješen?


Ivan Šiškov
Problemom varooze bavimo se gotovo četrdeset godina. Naš je savez organizirao bezbroj predavanja koja su održavali najpoznatiji europski i hrvatski znanstvenici, koji su se zalagali da se prihvati ekološki način tretiranja.
I ja sam u svome radu uvijek − koliko se god to moglo − upotrebljavao ekološka sredstva. Stoga sam i napravio ekološko sredstvo za uništavanje varoe na bazi eteričnih ulja, to jest kombinaciju timola, kamfora, ružmarinova i lavandina ulja, o čemu sam pisao u „Hrvatskoj pčeli” br. 2/2004., 5/2004 te 7/8 iz 2012. No problem varooze nisam riješio. Nažalost, taj problem nisu riješili ni drugi, bilo pojedinci bilo velike zdravstvene institucije. ZAŠTO? Zašto dosad nije riješen problem varooze? Uopćeno gledano, u životu se susrećemo s mnogim problemima koje nismo riješili i koji nam izgledaju nerješivi. Međutim, u životu se često događa da se riješe i oni naizgled nerješivi problemi. Pored mnogih čimbenika koji utječu na uspješnost našeg rada, prvo pitanje koje trebamo sebi postaviti jest: Jesmo li krenuli pravim putem u rješavanju problema ili ćemo vječno lutati? Da ne bih mnogo filozofirao, iznosim sljedeću tezu: problem varooze dosad smo rješavali kemijskim sredstvima, ekološkim ili konvencionalnim. Sva ova sredstva imaju isti način djelovanja, posredstvom kontakta, izravnoga ili neizravnoga. Bilo je iznimnih uspjeha u rušenju varoe (i više od 98 posto), ali samo s pčela. Dok kod rušenja varoe iz legla nije ostvaren ni desetopostotni uspjeh. Znači da je problem bio u tome što je svim sredstvima bio onemogućen kontakt s grinjom u leglu pod voštanim poklopcima kojima je leglo zaštićeno, no kojima je zaštićena i varoa. Znalo se za to i mnogi su pčelari upozoravali na tu njezinu zaštićenost (kao da je u „tenku”). Kao rješenje se predlaže čekanje njezina izlaska ili da se natjera na izlazak iz legla te da se potom dotuče nekim kemijskim sredstvom. Međutim, za vrijeme čekanja njezina izlaska iz legla ona bi već znatno oštetila i pčele i maticu i čitavu zajednicu.




Kraj sezone − početak priprema za zimovanje pčelinjih zajednica


Josip Križ
Kolovoz je početak nove pčelarske godine, a rujan smatramo prvim jesenskim mjesecom: dok u prirodi počinje opća zrioba i berba plodova, u pčelinjoj zajednici sazrijevaju uvjeti za zimsko mirovanje. Znači, pčelarskoj je sezoni kraj i pčelari na pčelinjaku moraju što prije obaviti završne radove nužne za zimovanje.

ŠTO BOLJA PRIPREMA − TO BOLJE PREZIMLJAVANJE
Dobro pripremljena pčelinja zajednica s dovoljnim količinama hrane (peluda i poklopljenog meda) jedan je od osnovnih uvjeta dobrog prezimljavanja. Drugi je osnovni uvjet da dobro i kvalitetnim sredstvima očistimo pčelinje zajednice od varoe te da to napravimo na vrijeme, a ne stihijski, kad nam netko kaže da to treba napraviti. Da se vratimo prvome osnovnom uvjetu, hrani. Kolika je količina hrane dovoljna tijekom zimovanja ovisi o mnogim čimbenicima, prije svega o jakosti pčelinje zajednice. Dobro znamo da slabija pčelinja zajednica troši znatno više hrane nego ona jaka, pa je i jedan osnovni zahtjev da se uzimljavaju samo jake zajednice, a ne slabići, koji će uvijek biti problem i od kojih neće biti nikakve koristi ni sreće. Znači, moramo uzimiti jake zajednice s mladim i sposobnim maticama, sa što većim brojem mladih dugoživućih pčela, koje ne smiju biti iscrpljene radom ili pripremom zimskih zaliha.




ZNANOST



Skupljačka aktivnost pčelinje zajednice



Saša Prđun
U pčelinjoj zajednici u kojoj vladaju normalni uvjeti radilica nakon 21. dana starosti postaje skupljačica. Uloga se skupljačica sastoji u skupljanju nužnih tvari iz njihova okoliša (nektara, medne rose, peluda, smolastih i balzamskih tvari, vode), odnosno tvari bitnih za normalno funkcioniranje pčelinje zajednice. Ne postoji pravilnost u odabiru poslova. Skupljačica koja je počela skupljati nektar s jedne biljne vrste skuplja taj dan samo nektar s te vrste, sve dok su aktivni nektariji cvjetova.

Poslovi unutar pčelinje zajednice raspodijeljeni su prema spolu i dobi, a radilice kao najbrojniji članovi obavljaju znatan dio poslova bitnih za opstanak zajednice (van der Steen i sur., 2012). Prema poslovima koje obavljaju podijeljene su na one u košnici (kućne pčele) i one koje su povezane sa skupljačkom aktivnošću (skupljačice). Kućne su pčele sve one koje su mlađe od 21 dan i obavljaju poslove unutar košnice, dok su skupljačice starije i one su te koje iz prirode u košnicu donose resurse bitne za opstanak zajednice (Winston, 1987). S obzirom na potrebe zajednice, kao i pod utjecajem vanjskih čimbenika, pojedini poslovi mogu vremenski biti pomaknuti naprijed ili nazad, ali sam redoslijed poslova ostaje stalan. Ne postoji pravilnost u odabiru poslova. U jakim pašama omjer između pčela skupljačica i kućnih pčela u pravilu se povećava na teret kućnih pčela i iznosi 3 : 1. Promatrajući dnevnu aktivnost pčelinje zajednice Taha i sur. (2016) navode da je najveće skupljanje peluda utvrđeno u jutarnjim satima u odnosu na ostale dijelove dana.




ZANIMLJIVOSTI



Praktična nastava na pčelinjaku



Ivana Tlak Gajger, Krešimir Matanović
Studenti integriranoga preddiplomskog i diplomskog studija veterinarske medicine u okviru slušanja nastave iz obveznoga kolegija Biologija i patologija korisnih kukaca te iz izbornoga kolegija Pčelinje bolesti u intenzivnoj proizvodnji moraju odraditi stručno-klinički rad u terenskim uvjetima, odnosno na pčelinjaku. Svake akademske godine nastavnici i stručni djelatnici sa Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osiguravaju izvođenje takvog oblika nastave na pčelinjacima koje uglavnom posjeduju i/ili održavaju kolege doktori veterinarske medicine. Takvim se postupkom studentima ujedno želi pokazati da se veterina i pčelarenje mogu lijepo upotpunjavati kao zasebne djelatnosti, odnosno da „idu skupa”. Naime, tijekom studija veterinarske medicine, koji traje 12 semestara, odnosno šest godina, o biologiji i bolestima pčelinjih zajednica studenti imaju priliku slušati na četvrtoj godini, u okviru osmog semestra, te kasnije na petoj ili šestoj godini ako odaberu izborni kolegij koji svojim sadržajem čini nadogradnju osnovnih znanja i vještina stečenih na obveznom kolegiju, a vezanih uz intenzivnu i specifičnu vrstu proizvodnje u pčelarstvu te uz mogućnost pojave opasnih i ekonomski značajnih bolesti. Ovim bismo tekstom htjeli prikazati s kojim se to dijelom praktičnog pčelarenja studenti susreću na terenskoj nastavi, što je to nužno potrebno da bi se postalo veterinarom na pčelinjaku te gdje smo tijekom triju posljednjih godina obavljali ovaj oblik praktične nastave.




Pčelarstvo u šumi − najprirodnije pčelarstvo


Josip Lautar
Pčelar Leo Sharashkin, porijeklom iz Rusije, doktorirao je 2008. godine u Americi. Svoj doktorat iz područja pčelarstva predstavio je pčelarskoj javnosti u Missouriju.
Njegovo bi se izlaganje moglo sažeti u nekoliko dijelova. Prvi dio govori o povijesti američkog pčelarstva, pri čemu se napominje da su pčele donesene iz Europe i da su se slobodno naselile po američkim šumama, gdje su slobodno živjele do 17. stoljeća. Kolika je bila gustoća naseljavanja govori podatak da je pčelar u jednom tjednu otkrio i do 30 stabala s pčelama. Nakon 1820. godine počinje pčelarenje u košnicama na posjedima zemljoradnika radi intenzivnijeg oprašivanja. Košnice su bile natkriveni drveni horizontalni sanduci s pokretnim saćem i s mogućnošću otvaranja odozgo, takozvane košnice tipa Layens. Med se uzimao samo jednom, obično u jesen. U jednom starom zapisu stoji: „Mnogo farmera drži košnice koje nikad nisu prihranjivane u jesen niti ih je trebalo utopljavati.” Ovaj način pčelarstva zahtijeva minimalan rad te je preporučljiv za poljoprivrednike koji imaju volju i znanje jer tako mogu uštedjeti znatna financijska izdvajanja za dovoz pčela.




PČELARSKI VETERANI



Pčelarska iskustva Stjepana Brijačka



Milan Kramer
Stjepan Brijačak rođen je 1932. godine u Voćinu. U II. svjetskom ratu ostao je bez lijeve ruke, dok su mu na desnoj ruci ozlijeđena tri prsta. Učiteljsku je školu završio u Osijeku, a Pedagošku akademiju, smjer likovni odgoj, u Zagrebu.
U osnovnoj školi u Voćinu radio je kao pedagog i cijeli je životni vijek proveo u Voćinu. U dugom i opsežnom razgovoru objasnio mi je što je sve radio u životu. Prvi je imao fotografski aparat i izrađivao je crno-bijele fotografije. Kad su u ovu regiju počeli dolaziti filmovi za boju, prvi ih je kupio, pa su stanovnici Voćina fotografije u boji imali prije nego stanovnici Osijeka. Iako je bio invalid, izborio se da može imati autoškolu za polaganje vozačkog ispita i jedno je vrijeme imao tri automobila. Prvi mu je automobil bio Zastava 750 (popularni fićo). Pčelar je postao slučajno!
„Dana 7. srpnja 1964. godine kažem supruzi Ljubici da se nešto čudno događa na našoj mladoj voćki u vrtu. 'Ma to ti se, Stjepane, pričinjava od umora', odgovorila mi je supruga Ljubica. Odoh u vrt, i stvarno, na mladoj voćki uhvatio se roj pčela i od tereta savio granu do zemlje. Odem do prvog pčelara i zamolim ga da mi posudi pletaru, i to je u biti moj odlazak u svijet pčelarstva. Drugi dan otišao sam u Osijek, u pčelarsku zadrugu, gdje sam pokupovao sve knjige o pčelarstvu koje su imali.




MEDONOSNO BILJE


Modri kotrljan (Eryngium amethystinum L.)


Matija Bučar
Modri kotrljan pripada ilirsko-južnoeuropskoj vrsti, koja je najrasprostranjenija oko Jadrana, a raste na prostorima i do 1600 metara nadmorske visine. Ova vrlo lijepa uresnica svojim cvatovima boje ametista (odakle i latinski naziv vrste) uljepšava prirodna staništa, ali u uzgoju zbog trnovitosti nije osobito omiljena.
Modri je kotrljan uspravna trajnica gole i pomalo cik-cak ispresavijane stabljike koja dosiže visinu od 30 do 50 centimetara. Listovi su mu trnovito nazubljeni i rasperani. Cvjetovi su pravilni i ljubičastomodri, skupljeni u brojnim okruglim cvatovima koji su slični glavicama, a okruženi su trnovitim ovojnim listovima dugima do četiri centimetra. Cvatovi, njihove stapke i trnovito nazubljeni ovojni listovi cvata starenjem postaju jarko svijetloplavi. Plod je roška pokrivena razbacanim ljuščicama.