OGRANIČENJE LEGLA ZA VEĆE PRINOSE

Svjedoci smo specifične situacije u cijelom svijetu koja različito utječe na svakoga od nas. S ciljem edukacije pčelara u karanteni na stranci Saveza objavljivat ćemo zanimljive tekstove iz tehnologije pčelara. Prvi tekst, OGRANIČENJE LEGLA, autora Nanada Strižaka objavljenog u Hrvatskoj pčeli 4/2015 daje smjernice i osvrt na radove prije glavnih pčelinjih paša.

OGRANIČENJE LEGLA

Velik priljev novih pčelara, znatno odstupanje vremenskih prilika od prosjeka, prekomjerno zagađenje okoliša, pojava novih bolesti pčela, sve veća zastupljenost meda iz uvoza upitne kvalitete i porijekla te nekoliko posljednjih godina daleko od medonosnih postavljaju pitanje kako dalje: Kako ostvariti zadovoljavajući prinos u slabim godinama? Kako prikupiti maksimalne količine meda u iznimnoj godini? Kako postići optimalan omjer uloženoga i dobivenoga? Nižu se pitanja i nedoumice pčelara na sastancima i skupovima: Koliko pčela i legla? Koji omjer? Jedna matica ili dvije? Matice iz selekcioniranog uzgoja? Spajati proizvodne zajednice s pomoćnim zajednicama? Toliko pitanja... A što je zapravo presudno?

Uz puno uvažavanje svega spomenutoga, pravog rezultata neće biti ako pravodobno ne obavimo zahvat koji zovemo ograničenje legla. Taj zahvat nije jednoznačan, a ovisi o tome je li riječ o jednoj glavnoj paši ili o više paša. Pored toga, izbor ovisi o broju košnica kojima pčelarimo, o udaljenosti pčelinjaka te o individualnoj procjeni svakog pčelara koliko je rada spreman uložiti u proizvodnju u usporedbi s ostvarenom dobiti.

Prirodna regulacija pčelinje zajednice

Omjer između količine unesenog nektara i legla ovisi o jačini paše. Uz jak unos nektara pčele same ograničavaju maticu tako da deponiraju nektar i u stanice iz kojih izlazi leglo. Naprotiv, slaba paša djeluje na pčelinju zajednicu kao podražajno prihranjivanje. Matica pojačano nese, a pčele su zauzete njegom legla, što ih dijelom isključuje iz skupljanja nektara.

Osim jačine paše važno je i njezino trajanje. Na srednjim i dugotrajnim pašama pčele najprije deponiraju med povrh legla i na bočne satine ostavljajući matici stanice iz kojih izlazi leglo na ponovno zalijeganje. Tako se u većoj mjeri med troši na uzgoj legla, a pčele se brže iscrpljuju njegom legla.

Prema tome, jaka i kratkotrajna paša ograničava maticu, no kada je paša osrednja i dugotrajna, tada bez intervencije pčelara nema ograničenja matice. Nažalost, kada se i očekivana jaka kratkotrajna paša zbog vremenskih neprilika pretvori u slabu pašu, pčelinja zajednica prestaje biti u samoregulaciji! Nije se to jednom dogodilo na bagremovoj paši koja je upravo primjer jake i kratkotrajne paše, a u nepovoljnim se pašnim prilikama pretvori u podražajno prihranjivanje ? „Puno mesa, malo meda.”

Iscrpljivanje pčelinje zajednice

Pčele se daleko više iscrpljuju uzgojem legla nego unosom nektara i peluda. To se vrlo jednostavno uočava promatranjem života pčela u raznim situacijama. Zimske pčele žive duže jer se ne troše ovim poslovima, a duže žive i pčele bezmatka u srcu sezone jer se ne troše uzgojem legla. Potvrđuje to i tiha izmjena matice pred glavnu pašu. Košnica ostaje bez legla, pčele se ne iscrpljuju njegovim uzgojem, više je skupljačica, a zajednica troši manje hrane te je košnica puna meda.

Upravo tim primjerima pčelinja zajednica sama pokazuje smjer pčelareva djelovanja. Korist od ograničavanja matice u nesenju jaja u vrijeme glavne paše nije samo u tome što su pčele manje zauzete njegom legla, pa se dio njih priključuje skupljačicama, nego je i u dužem vijeku onih skupljačica koje se nisu prekomjerno iscrpile u poslovima kućnih pčela. Pčele u aktivnoj sezoni, kada se ne iscrpljuju uzgojem legla, žive dvostruko duže. Osim toga, u jakoj se zajednici kućne pčele razmjerno manje iscrpljuju jer sto pčela u jakoj zajednici obavlja manje posla od sto pčela u slaboj zajednici.

To unutarnje stanje kućnih pčela itekako je važno kada postanu skupljačice u glavnoj paši.

Pčelarev izbor

Izbor tehnologije pčelarenja odražava se i na način ograničavanja matice u nesenju jaja, kako u pripremi za glavnu pašu tako i tijekom glavne paše. Mogućnosti su brojne, od odstranjivanja matice iz košnice u vrijeme glavne paše po „dijamantnom pravilu” koje je pred stoljeće i po postavio Dzierzon, preko kombinacija s matičnjacima, pa sve do upotrebe raznih odjeljaka, kaveza i okvira izolatora za boravak matice te „novih” metoda i košnica koje generira svaka nadolazeća generacija pčelara. Za izbor je važan i broj paša koje se kani iskoristiti. Za jednu je glavnu pašu odstranjivanje matice dobar izbor. Već za dvije paše odstranjivanje matice traži pomoćnu zajednicu ili ograničenje legla na drugi način.

Smatram da svaki pčelar u fazi naukovanja, tijekom svojih prvih pet godina pčelarenja, treba isprobati sve metode, ne nužno na svim zajednicama. To će mu pomoći da izabere postupak koji će najčešće koristiti u svom pčelarenju, a u skladu sa svojom cjelokupnom tehnologijom pčelarenja. Katkad će morati, prisiljen trenutačnim životnim okolnostima, napustiti jedan postupak i primijeniti neki drugi, pa će mu ranije stečeno iskustvo itekako biti od koristi. Katkad će biti potrebno kombinirati navedene postupke u istoj sezoni jer nisu sve košnice iste, a i svaka je godina specifična.

Satna osnova u funkciji djelomičnog ograničenja legla

Umetanje više satnih osnova pred glavnu pašu odjednom, umjesto sukcesivnog umetanja jedne ili dviju osnova, djelomično ograničava maticu u nesenju. Pet satnih osnova u plodišnom nastavku ili plodištu desetookvirne AŽ košnice smanjuje matici raspoloživ prostor za nesenje do trenutka izgrađenosti koji vremenski ovisi o pašnim prilikama.

Na laganim pašama uoči same glavne paše pčele će najprije izgrađivati osnovu do legla i istodobno puniti nektarom i peludom tek izgrađeno mlado saće, odnosno kočit će maticu u nesenju. Ako pak nema lagane paše, dolazi do zastoja u gradnji sve do početka glavne paše. Jak unos početkom paše forsira pčele na pojačanu gradnju, ali unos nektara u izgrađeno saće opet blokira maticu. Pčele preferiraju odlaganje nektara iznad legla, no u jakoj paši odlažu nektar i na bočne stranice.

Problemi nastaju kada vremenske prilike pretvore jaku glavnu pašu u pašu „kreni-stani”, to jest u onu u kojoj pčele malo rade pa malo „dangube” u košnici. Takve vremenske prilike pogoduju rojenju. U tom je slučaju nabolje da matice u košnici nema, no to je pčelarev izbor u skladu s izabranom tehnologijom pčelarenja. Kad krene glavna paša, to je bolje što su pčele manje zauzete njegom legla i što su u boljoj kondiciji!

Nadalje, dobro su poznati razlozi pojačane izmjene saća: odstranjivanje zaostataka lijekova kao posljedica liječenja pčela i proturojevna mjera. Od nekadašnje zamjene tek nekoliko satnih osnova po košnici godišnje došli smo do situacije potpune izmjene saća u košnici u roku od dvije, maksimalno tri godine. Pa kada je to već tako, praktično je kombinirati ova dva zahtjeva.

Slijed dodavanja osnova

Slijed dodavanja satnih osnova ovisi o klimatsko-pašnim prilikama i različit je za pojedina područja Hrvatske. Svaki opisani slučaj pčelar treba prilagoditi vlastitoj situaciji, pa tako i ovaj 2-3-5 sustav, čiji opis donosimo u nastavku.

U područjima s razvojnom proljetnom pašom (maslačka, vrbe, voća, divlje trešnje…) prve dvije satne osnove dodaju se po deponiranju prvih količina nektara i peluda u saće, to jest „kad se saće zabijeli”. Te osnove dodaju se do legla. Kako u tom razdoblju zbog hladnih noći i nestabilnog vremena matica još nije u punom nesenju, nema pomanjkanja stanica. Dakle, matica nije ograničena, što nam u tom razdoblju i nije cilj. Situacija kada se veći broj okvira sa satnom osnovom dodaje u trenutku stavljanja matične rešetke radi prostornog ograničenja matice u košnici dolazi kasnije. Do glavne paše zajednica se razvija na dva-tri nastavka bez matične rešetke jer nam za glavnu pašu treba brojna posada kućnih pčela i skupljačica.

Dva tjedna prije očekivanog početka glavne paše (bagrema) matica se ograničava. Kako je u tom razdoblju matica u svom biološkom maksimumu, već i djelomično kočenje matice u nesenju predstavlja značajan dobitak. Između maksimuma legla i maksimuma broja pčela u pčelinjoj zajednici razmak je oko tri tjedna. Matica se ograničava na jedan nastavak uz dodavanje pet okvira sa satnom osnovom (u nekim situacijama i više). Uz taj posao mora se presložiti leglo. Što je leglo mlađe, to dolazi bliže matici. Dakle, jedan okvir s peludom i nešto meda smješta se bočno, potom jedan okvir sa satnom osnovom, zatim tri okvira s najmlađim leglom i maticom, pa opet okvir sa satnom osnovom, do njega okvir s peludom i s nešto meda te preostala tri okvira sa satnom osnovom (1 + 1 + 3 + 1 + 1 + 3). Sada se na tako složen prvi nastavak postavlja matična rešetka s otvorenim letom.

U drugi nastavak na bočne pozicije dolaze okviri s medom i peludom, a do njih po okvir sa satnom osnovom, dok se između smješta preostalo leglo, i to otvorenije u sredinu. Mnoštvo mladih pčela koje će bujati iz dana u dan u drugom nastavku također traži osnovu. U treći nastavak smještaju se preostali okviri s medom, prazni okviri i „kombinirani” okviri meda i legla tik pred izlazak. Ako se u treći nastavak smjesti okvir na kojem ima otvorenog legla, tada valja za sedam dana provjeriti jesu li pčele izvukle matičnjake, dok u drugom nastavku ta provjera u pravilu nije potrebna jer je matica dovoljno blizu te je u potpunosti osjećaju.

Uz takav se raspored, promatrajući samo dva nastavka, postiže veći omjer medišta i plodišta. To je daleko povoljniji omjer nego kada je plodište stalno u dva nastavka. Mlade pčele mogu izlučivati matičnu mliječ i vosak u dijelu koji je ostavljen matici. Od matice je odvojena glavnina mladih pčela prebačenih u drugi nastavak, kao i dio skupljačica, koje se s vremenom orijentiraju na leto matične rešetke. Raspored nastavaka omogućava vrcanje primjenom bilo koje tehnike bez dodatne manipulacije koju primjerice iziskuje smještaj matice u gornjem nastavku. Kada bismo znali da će glavna paša bogato mediti, mogli bismo povećati broj okvira sa satnom osnovom.

Kod AŽ košnica situacija je slična. Umjesto pet okvira pretežito s poklopljenim leglom koji se prevješavaju iz plodišta u medište, na njihovo se mjesto u plodištu postavlja pet okvira sa satnom osnovom. To je u AŽ košnicama zahvat koji ubrajamo u abecedu pčelarenja tom košnicom jer je redovna proturojevna mjera, pa je mnogi pčelari ne doživljavaju i kao mjeru ograničenja legla. To se osobito potvrđuje u prinosu AŽ košnice u slabim i srednjim pašama u odnosu na LR košnice kojima se ne provodi mjera ograničenja legla. AŽ košnice obavezno se vrcaju prije glavne paše, a po potrebi rasterećuju u slabije i pomoćne zajednice.

Kad glavna paša zataji, tada nema dodatne gradnje, zajednica nema mogućnost širenja, mnogo je besposlenih pčela koje smo tempirali upravo za glavnu pašu i zajednica lako ode u rojevno stanje. Na svakom većem pčelinjaku nađe se nekoliko iznimno jakih zajednica koje ovakva nepovoljna situacija dovodi u rojevno stanje, pa u tim košnicama možemo dodatno intervenirati postavljanjem Snelgrove pregrade. Naime, zajednice su već pripremljene za taj zahvat, stoga je potrebna samo zamjena mjesta nastavaka i umetanje pregrade. Treći nastavak, pretežito s medom i praznim okvirima, postaje drugi, a drugi, pun legla, postaje treći. Između drugog i trećeg nastavka postavlja se Snelgrovljeva pregrada uz provjeru dostatnosti meda i peluda u nastavku iznad pregrade. Snelgrovljev se postupak (izmjenično otvaranje i zatvaranje leta u pregradi, podmetanje nastavka…) provodi do kraja glavne paše, odnosno do vrcanja meda. To je dodatan posao koji želimo izbjeći, ali moramo biti pripravni ako zatreba.

Ako za dva tjedna po okončanju paše bagrema slijedi paša recimo lipe i kestena, maticu ostavljamo u prvom nastavku. Nakon vrcanja bagrema, pri vraćanju izvrcanih nastavaka podizanjem matične rešetke pogledom kroz ulice, najčešće bez vađenja okvira, provjeravamo potencijalnu blokadu matice, pa ako su bočni okviri puni meda, prebacujemo ih u vraćeni nastavak. Zato pri vraćanju izvrcanih nastavaka u njih odmah stavljamo dva-tri okvira sa satnom osnovom umjesto škartiranih okvira tijekom vrcanja, a radi izmjene s tim okvirima u plodištu.

Ovim je postupkom pčelinjoj zajednici djelomično ograničeno leglo, no ona nije potpuno zakočena u daljnjem razvoju i nije oslabljena za daljnje paše. Rizik od rojenja uvjetovan vanjskim okolnostima doduše postoji, no istodobno je ostvarena jaka izmjena saća, uloženi je rad daleko manji nego u ostalim postupcima, a odnos ostvarenog prinosa meda i uloženog rada vrlo je prihvatljiv.

Nenad Strižak, pčelar s 50. godina aktivnog članstva u HPS-u