Novosti




arhiva/novosti/3-A.png
20.03.2020 Broj:131

Zašto su mnogim pčelarima pčelinje zajednice slabe unatoč toploj zimi?

Veći broj pčelara zadnjih dana žali se da su im pčelinje zajednice jako oslabile unatoč izrazito toploj zimi. Odgovor na pitanje što je uzrok, potražili smo na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku.


Nakon poslanog upita izv. prof. dr. sc. Zlatku Puškadiji nismo dugo čekali na odgovor njega i kolege dr. sc. Marina Kovačića. Greška se ponavlja opet kod samih pčelara, te odgovorno tvrde da ljetnom prihranom i držanjem varoe pod kontrolom svi mogu izbjeći velike proljetne gubitke.

Puno opširniji odgovor iznijeli su u tekstu koji je objavljen u Hrvatskoj pčeli 2016. godine, a mi ga ovdje prenosimo u cijelosti.

 

Kako uzimiti pčele ili možemo li što naučiti od prošle godine?

Zlatko Puškadija

Marin Kovačić

 

Broj pčela u pčelinjoj zajednici počinje se smanjivati već u kolovozu tako da broj zimskih pčela, ili veličina klupka  na početku zimskog razdoblja, iznosi do 10 000 pčela. Tako mali broj pčela pčelinja zajednica ima sve do proljeća kada zimske pčele smjenjuje prva generacija ljetnih pčela. Kako bi pčelinja zajednica imala stabilan broj pčela u zimskom klupku ona već krajem ljeta počinje proizvoditi „zimske“ ili dugoživeće pčele. Za razliku od ljetnih pčela koje žive 30 – 40 dana zimske pčele žive duže od 130 dana. Okidač koji u pčelinjoj zajednici uzrokuje početak uzgoja zimskih pčela još nije dovoljno poznat. Vodeća hipoteza je da početak uzgoja zimskih pčela počinje jednostavno sa smanjenjem uzgoja pčela u kasno ljeto. Uzgoj legla je za pčele vrlo zahtjevan posao, pa tako pčele koje se izlegu u uvjetima u kojima nemaju posla oko mladog legla jednostavno duže žive. Ipak je poznato kako zimske pčele imaju znatno veći udio suhe tvari, proteina, masnoća, triglicerida, glikogena i glukoze u odnosu na one pčele koje ne mogu preživjeti zimu. To je zbog toga što dugoživuće zimske pčele razviju bjelančevinasto- masno tijelo. Uloga toga tkiva je pohranjivanje i oslobađanje energije prema potrebi same jedinke ili zajednice. Energija koja je pohranjena u tom tkivu posebno je važna tijekom stadija razvoja ličinke, ali i ostalih stadija razvoja u dijelu sezone  kada je smanjeno hranjenje legla radi umanjenog ili potpunog izostanka unosa nektara u košnicu. Metabolizam bjelančevinasto- masnog tijela se često uspoređuje s metabolizmom jetre zato što ona pohranjuje hranjive tvari i sintetizira proteine, masti i ugljikohidrate koji cirkuliraju tijelom. Ovo tkivo također, kao i jetra, tijelo pčele detoksicira od dušičnih otpadnih produkata iz hemolimfe.

Ljetne pčele žive 4-6 tjedana i imaju slabo razvijeno bjelančevinasto-masno tijelo. Za razliku od njih zimske dugoživeče pčele, koje žive 4-9 mjeseci (od kolovoza pa sve do proljeća sljedeće godine), imaju ovo tkivo raspoređeno po cijelom abdomenu.

Za pčelinju zajednicu koja ulazi u zimu, uz broj pčela u zajednici, od velike je važnosti i starosna struktura pčela u zajednici, tj udio ovih dugoživućih pčela s razvijenim bjelančevinasto-masnim tijelom u ukupnom broj pčela u zimskom klupku. Zbog toga je potrebno krajem ljeta i ranu jesen (u našim kopnenim krajevima već od početka kolovoza i najkasnije krajem kolovoza) poticati maticu na nesenje, a zajednicu na uzgoj legla. To se može postići mladim maticama i osiguravanjem poticajnog unosa hrane (i nektara i peludi). Kako bismo u proizvodnoj zajednici osigurali krajem ljeta i u jesen mladu maticu iz tekuće godine potrebno je u njima izvršiti zamjenu matica tijekom cvatnje suncokreta (načini zamjena matica su materijal za jedan novi članak i o tome je već pisano). Najbolje je zamijeniti maticu u vrijeme cvatnje suncokreta jer tada imamo unos nektara (poznato je da je zajednicu prije zamjene matica potrebno nekoliko puta poticajno prihraniti) i jer će ta mlada matica svoj maksimum polako doseći u kolovozu i tada donijeti veliku količinu legla (znatno više nego stara matica) iz kojeg će se razviti zimske pčele. Kako bismo osigurali intenziviranje nesenje mlade matice, ukoliko nema barem tihe paše, potrebno je nakon vrcanja meda suncokreta zajednicu stimulativno prihranjivati (sirupom u omjeru vode i šećera 1:1 u količini 300 – 500 ml svaki drugi dan). Izostanku paše ljetne livade i zlatošibe, kod nas u kopnenoj Hrvatskoj, u svom ekstremnom obliku svjedočili smo prošle godine, a posljedicama njenog izostanka smo svjedočili cijele zime i u proljeće. Naime, kako 2014. godine zbog loših vremenskih prilika tijekom srpnja i  kolovoza nije bilo unosa nektara matice su smanjile nesenje ili ga čak i potpuno prekinule. Slijedilo je razdoblje u kojem matice nisu polagale jaja iz kojih su se trebale izleći zimske pčele. Kako mladih pčela nije bilo, ili ih je bilo vrlo malo, broj starih pčela u zajednicama se povećavao, one su polako ugibale u prirodi a zajednice su bivale sve slabije. Mnogi pčelari su tek tada reagirali, ali tada je već bilo prekasno. Zajednice se više nisu mogle spasiti. Pčelari koji su na vrijeme uočili izostanak unosa nektara i počeli sa stimulativnim prihranjivanjem imali su u jesen veliki broj mladih pčela koje su mogle formirati klupko zadovoljavajuće veličine. Ti pčelari nisu imali zimske gubitke (ukoliko su sve poslove oko varooze odradili na vrijeme i kako treba).

Kao što smo već rekli i pelud je vrlo važna za uspješno prezimljavanje pčelinje zajednice. Kod peludi je važna i njena prisutnost u zajednici radi prehrane legla u jesen, ali je jako važna i zaliha peludi s kojom pčelinja zajednica ulazi u zimu. Značaj te zalihe do izražaja dolazi u proljeće pri smjeni generacija pčela, kada polako ugibaju zimske pčele a brigu o leglu i zajednici preuzima prva generacija ljetnih pčela. Prema nekim autorima to je i najosjetljivije razdoblje u životu pčelinje zajednice jer su zimske pčele već istrošene, a prva generacija ljetnih pčela može kasniti iz niza razloga (niske temperature zraka, npr.). Jedan od razloga je i izostanak peludne paše (zbog niskih temperatura zraka, npr.) bez koje nema hrane za novu generaciju pčela. Ukoliko je zajednica ušla u zimu s većom zalihom peludi zajednica će uspješno premostiti to hladno razdoblje u rano proljeće i uspješno krenuti u sljedeću sezonu. Uspješno savladavanje ovog dijela godine očituje se kasnije i u snazi zajednice s kojom ulazimo u prve medonosne paše u sezoni. Ukoliko je zajednica kroz ovo razdoblje prolazila vrlo teško ona će se razvijati polako i biti će slaba te neće moći iskoristiti prve paše u sezoni. Kada se zajednica konačno razvije više od pola sezone će biti iza nas i mi ćemo moći samo slušati o tome koliko su meda drugi do sada dobili (a mi nismo).

Ova situacija je bila česta kod pčelara tijekom ovog proljeća. Mnogi pčelari su bili sretni što su im zajednice preživjele, ali su bile toliko slabe da tek pred pašu lipe dolaze u snagu proizvodne zajednice.

Kako se prošla godina ne bi ponovila potrebno je bilo ove godine na vrijeme zamijeniti matice i na vrijeme početi s prihranjivanjem. Da bi se to moglo ostvariti pčelari moraju razumjeti potrebe svojih pčela i prilagođavati svoju tehnologiju i rad s pčelama klimatskim i pašnim prilikama u kojima drže pčele. Poznato je da naši pčelari nemaju naviku prihranjivati pčelu  (jer do sada možda i nisu imali potrebe za tim, zbog sigurnih tihih paša ljetne livade koje posljednjih godina zbog ljetnih suša u pravilu izostaju) ali izgleda da je došlo vrijeme mijenjanja navika ukoliko želimo nastaviti držati pčelu. U prirodi preživljavaju samo oni koji se znaju prilagoditi, a u pčelarstvu samo oni koji uče.